Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ Hrvati Lašvanske doline nikada neće i ne smiju zaboraviti. Jer, konvoj koji je 20. prosinca 1993. godine stigao u Lašvansku dolinu, opkoljenu i u svakom smislu potpuno blokiranu od daleko brojnijih i nadmoćnijih bošnjačkih snaga, donio je zračak svjetlosti na kraju tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, umiralo od gladi, bolesti, od ratnih rana i stradanja, od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, a posebno nadu da će blizu 70 tisuća Hrvata iz tog obruča, iz mračnog tunela, ipak izići živi, spašeni. Jer, činilo se, a potpunu tragediju najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se to spriječi. To su znali i opkoljeni Hrvati, znali su i nadljudski se borili, braniti svoje domove, svoje obitelji, svoje gole živote, a skupa s njima i desetak tisuća Hrvata prognanih i opljačkanih iz Zenice, Travnika, Kaknja, Vareša...!

Digla se Hrvatska

A onda je, krajem studenoga 1993. do Lašvanske doline prodrla vijest da hrvatski humanitarci, uz podršku Vlade Republike Hrvatske, pripremaju humanitarni konvoj i poduzimaju se mjere kako bi se dobile suglasnosti zapovjedništva bošnjačkih snaga za prolaz prema Lašvanskoj dolini, do izmučenih, na granicama snaga, opkoljenih Hrvata.
Digla se Hrvatska, poznati i nepoznati, stotine, tisuće njih, donosili su i darivali što su mogli i što su imali, uključile su se i tvrtke, bolnice, ljekarne, privatni poduzetnici..., pa je formiran konvoj od velike vrijednosti za tada napaćene, gladne, ranjene, bolesne, obeshrabrene... Hrvate. S nestrpljenjem se čekao polazak konvoja, posljednje nade da će Hrvati iz pakla Lašvanske doline izići živi, ostati i opstati. Konvoju je dano ime puno simbolike i poruka - „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. I u Lašvanskoj dolini, i prije nego li je konvoj stigao, doživljavan je kao paradigma hrvatskog jedinstva u vremenu došašća. Dolaze naša braća i sestre, govorili su puni nade i očekivanja Hrvati u Lašvanskoj dolini. A „rijeka“ Bijeloga puta, iz dana u dan, u tih 12 dana teškog i mukotrpnog puta, postajala je sve veća. Iz Zagreba, Rijeke, Zadra, iz Splita, Dubrovnika, iz dičnog Tomislava..., rasla je ova rijeka ljudskosti, humanosti, krijeposti, ljubavi...! A kada je 20. prosinca, u prvim popodnevnim satima, stigla vijest: konvoj je na ulasku u Novi Travnik, u Lašvanskoj dolini je nastalo neopisivo slavlje. Vijest se, iako telefoni nisu radili već mjesecima, sve je bilo isključeno, „presječeno“, širila nevjerojatnom brzinom i rijeka, sada sretnih, ohrabrenih ljudi slijevala se k crkvi Svetog Duha u Novoj Biloj, crkvi-bolnici, tom simbolu patnje, stradanja, muke i jada, ali i simbolu vjere, snage, žilavosti i upornosti ovdašnjih Hrvata, koji tako i odlučno, u nemogućim uvjetima, brane svoj dom, obitelj, svoje svetinje, svoju rodnu grudu. I u predvečerje ponedjeljka, 20. prosinca 1993. u Novu Bilu je stigao „Bijeli put“, stigla je pomoć, nada, ljubav, potvrda da hrabri gorštaci, Hrvati Lašvanske doline, nisu sami i da nikada neće biti ostavljeni i napušteni od svoje subraće, od svoje matice. S konvojem pomoći, u to vrijeme zlata vrijednog, ili je bolje reći - vrijednog stotine pa i tisuće nevinih života, stiglo je 167 hrabrih ljudi - vozača, humanitaraca, novinara domaćih i inozemnih, franjevaca iz svih franjevačkih provincija. Mnogi od njih nikada nisu ni bili u središnjoj Bosni, nikoga iz tog kraja nisu poznavali, nisu tu imali rodbinu..., a odlučili su doći u pakao Lašvanske doline, došli su jer ih je nosila ljudskost, ljubav prema sunarodnjacima u nevolji, vodila ih je želja pomoći bližnjem u nevolji.

A u zahvalnici koju je fra Franjo Grebenar uputio organizatorima i sudionicima konvoja i svima koji su, na bilo koji način, dali svoj doprinos tom veličanstvenom činu i djelu, uz ostalo je poručio: „Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih, dobrih ljudi, koji su nam pomogli i kroz pakao došli u pakao Lašvanske doline zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške i poruke - niste sami. Kako su samo riječi suvišne kada se tim dobrim ljudima od neljudi dogodi ono najgore. Usta zanijeme, grlo se steže, oči rose. Samo muk!

Platio životom

Jednostavno se nema što reći kada se u kratkom vremenu doživi nemjerljiva sreća, a onda, skoro istovremeno, velika tuga. Jer, strahovali smo i molili se da kolona nevinih, dobri ljudi, sretno stignu u svoje polazište, a vijest o neljudima, o napadu bošnjačkih snaga na ove dobre ljude rasplakala nas je i ojadila. Jer, svoju dobrotu, ljudskost i želju pomoći ljudima u nevolji, životom je platio vozač kamiona, ljudina Anto Vlajić. Ubile su ga kukavice neljudi!

▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
■ SIMBOLIKA

U iščekivanju Bijelog puta spašen labud

U očekivanju Bijeloga puta dogodio se jedan zanimljiv slučaj, stvaran, ne izmišljen ili režiran, kako neki i sada misle, pun lijepe simbolike. Naime, vraćajući se s književne večeri u Busovači, novinari Anto Marjanović, Srećko Stipović, Željko Kocaj i Zvonimir Čilić, s ravnateljem Franjevačke crkve-bolnice u Novoj Biloj fra Franjom Grebenarom su pod svjetlima starog kombija, na putu od Kaonika prema Vitezu ugledali velikog bijelog labuda. Uhvatili su ga, bio je ranjen u krilo, krvav, preplašen. U Vitezu mu je ukazana pomoć, vidjelo se da će se oporaviti, a takvog ranjenog, punog simbolike, novinari su ga darivali prijatelju dr. Slobodanu Langu. Labud je spašen, a Bijeli put je bio spas za ranjene i, činilo se, izgubljene Hrvate Lašvanske doline...

▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
■ Sjećanje Dr. Slobodana Langa na Bijeli put i dolazak u Lašvansku dolinu

U ovoj priči, u sjećanju na „Bijeli put“, u vrijeme obilježavanja 18. godišnjice dolaska u Lašvansku dolinu, tražili smo i od dr. Slobodana Langa, poznatog humanitarca, sveučilišnog profesora, savjetnika dr. Franje Tuđmana za humanitarna pitanja..., da nam, bar nekim detaljem, oživi sjećanje na te teške i burne dane, na taj konvoj ljubavi, humanosti, hrabrosti, dostojanstva...! I, kao i uvijek, dr. Lang se bez pogovora odazvao. „Evo, kada već tražite, ta ću sjećanja oživjeti s dvije 'sličice'. Ušli smo u crkvu-bolnicu posvećenu Ranjenom Kristu, crkvene klupe su bile spojene i na njima su ležali teški ranjenici i bolesnici, neki od njih bez oka, ruke, noge..., u komi...!

Po klupama i po podu vidjela se i svježa krv, a veliki prostor crkve-bolnice grijao se na drva loženjem u improviziranoj peći 'bubnjari' napravljenoj od velike metalne bačve. Slobodnog prostora je bilo tek nešto malo oko oltara, a i ostali prostori pastoralnog centra bili su puni ranjenih i bolesnih. Fratri iz Nove Bile, a i fratri sudionici Bijeloga puta, presvukli su se i slavili svetu misu. Kroz misu i molitvu zahvaljivali smo Kristu, fratri, ranjeni i bolesni, što je omogućio da provedemo i dovedemo nit života, nit, trunku nade, vjere, svjetlosti do ove bolnice, do ovog svetog mjesta, do napaćenih u Lašvanskoj dolini. Stajali smo, slušali, molili, gledali i onda smo od sreće, tuge, radosti, nade... svi skupa plakali. Kleknuli smo, oni koji su to mogli, pjevali i šutjeli i sve je postalo ista slika i zvuk kada sam ja, a slično su mi potvrdili i mnogi bolesni i ranjeni, osjećao punu prisutnost Ranjenog Krista i njegovo poticanje da nastavimo dalje Bijelim putom. Jer, u životu postoji izbor svakog od nas, u našim obiteljima, na poslu, u zajednici, narodu, državi..., samo dva puta - crni i bijeli. Crni put je usko usmjeren na sebičnost, materijalna trošenja i sadašnjost, a bijeli put pak iskazuje hrabrost činjenja dobra, vjere, učenja iz prošlosti i izgradnju budućnosti.

▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
■ Dr. fra Iko Skoko

Bijeli put je živ i izrodio je mnoge konvoje ljubavi

Najavili i uredno smo prijavili policiji na Črnomercu molitveni skup koji se imao održati u Ilici pred vojarnom stranih oružanih snaga (UNPROFOR-a) za subotu, 13. studenoga 1993. U petak 12. studenoga poslijepodne policija je zabranila organiziranje skupa. Tu noć Zagreb je osvanuo u snijegu. Skoro 50 cm visine snijega blokiralo je grad. Te subote oko 10 sati u llici smo se pojavili dr. Slobodan Lang i ja. Za nekoliko trenutaka došlo je desetak policajaca. Očito, skup se nije mogao održati u llici. Zamolili smo župnika fra Maksimilijana Hercega da se održi molitveni skup u crkvi sv. Ante. Župnik je dopustio. Brzo su pristigli studenti Franjevačke teologije sa svojim profesorima, koji su bili u izbjeglištvu u Samoboru. Na skupu smo molili za zaustavljanje rata, za pravedan mir te za sve stradale, prognane i izbjegle. Dr. Lang je govorio o Bijelom putu. Liječnici i franjevci pripremaju konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Počeli smo diljem Hrvatske držati tribine i govoriti o „Bijelom putu“.

Prvu smo održali dr. Lang i ja zagrebačkim studentima u Cvjetnom naselju. Veliko mnoštvo ljudi došlo je ispratiti konvoj na Zapadni zagrebački kolodvor, i to na dan ljudskih prava 10. prosinca 1993. Oko pedeset kamiona s hranom, nakon blagoslova biskupa mons. Josipa Jezerinca, pošlo je prema Bosni Srebrenoj. Na čelu konvoja bio je zapovjednik konvoja Herman Vukušić. Putem se konvoj povećao. Ipak, najviše se povećao u Splitu zahvaljujući humanitarnoj organizaciji Franjevačke provincije Bosne Srebrene - Kruhu sv. Ante!

Zadržali smo se jednu noć u Tomislavgradu. Vjernici su postili na nakanu da konvoj sretno dođe do svog cilja. Zadnje pripreme bile su u Franjevačkom samostanu u Rami. Narod iz Rame se obvezao da će svatko tko dolazi na mise zornice izmoliti ružarij (krunicu)  koliko ima kilometara od Šćita do Nove Bile. Fra Mijo Džolan, tadašnji gvardijan samostana, sa svojim Ramcima je skrbio o svima! Obećali smo pomoć dati i Bošnjacima u Mahali (Vitez), Kruščici i Zenici. Napuštamo Ramu i prolazimo kroz prve crte. Neki banditi su prekinuli konvoj nakon Uskoplja, i to čim smo ušli u prostor koji su kontrolirali pripadnici Armije BiH. Novinarki Silvani Menđušić su nožem zarezali vrat i ukrali kameru za snimanje.
U Pavlovici, gdje su konvoj pregledali, pretvorili smo kabinu jednog kamiona u „kapelicu“. U „kapelici“ su mogle ući samo četiri osobe, tako da se stvarao red za molitvu. Ni noć, ni led, ni hladnoća nisu nas obeshrabrili. Mnoštvo ljudi, po mojoj procjeni desetak tisuća, nas je čekalo Lašvanskoj dolini u popodnevnim satima 20. prosinca 1993. Oduševljenje, radost, suze...
Dobrodošlicu nam je poželio fra Franjo Grebenar, župnik Nove Bile i drugi uglednici. Mladi su izveli jednu predstavu... Dirljivi susreti s ranjenicima u crkvi. Mnogi su iz konvoja dali krv u bolnici. Povratak konvoja bio je 22. prosinca 1993. Težak rastanak. Posebno vozača iz Lašvanske doline koji su se nakon više mjeseci vratili i vidjeli svoje najmilije. Sad ponovno pred Božić moraju izići.
Uvjet, da dobijemo dopuštenje za ulazak u Lašvansku dolinu, bio je da svi koji dođu, moraju i izići s konvojem. Plač žena i djece za svojim muževim i očevima... Svi smo plakali. Tihomir Blaškić bio je zapovjednik i ispratio je konvoj.
Prije ulaska u Uskoplje (Gornji Vakuf) ponovno su Bošnjaci napali konvoj. Sada organiziranije. Nažalost, ubili su vozača konvoja Antu Vlajića, a ukrali su 28 kamiona.
Konvoj Bijeli put je živ i izrodio je mnoge konvoje „pomirenja i ljubavi“.

▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
■ S konvojem stiglo 167 hrvatskih humanitaraca

S konvojem su stigli: 1. Slobodan Lang, 2. Herman Vukušić, 3. Vjekoslav Barać, 4. Velimir Valjan, 5. Iko Skoko, 6. Andro Vlahušić 7. Ante Čičin - Karlov, 8. Stanko Koncul, 9. Vlado Svetić, 10. Ivan Brkljačić, 11. Božana Sarić, 12. Krunoslav Kićinbaći, 13. Branko Čulo, 14. Anto Damjanović, 15. Đurđica Bajić, 16. Vladimir Jelenčić, 17. Tomislav Duka, 18. Vinko Tomas, 19. Ferdo Vlašić, 20. Jakov Bubalo, 21. Matija Fistrić, 22. Miulka Granić-Husić, 23. Ante Luetić, 24. Franjo Bakula, 25. Predrag Fistrić, 26. Antonija M. Baričević, 27. Branko Godinić, 28. Branko Mravunac, 29. Josipa Mikulić. 30. Gordana Pendeš, 31. Željko Mesec, 32. Magdalena Marija Fink, 33. Suzana Baić, 34. Janja Milanović, 35. Borislav Arapović, 36. Tsusomy Jamautshi, 37. Patrick Terrence o Sullivan, 38. Antony Vincent Mofpitt, 39. Blanka Magaš, 40. Siniša Sunara, 41. Višnja Gotal, 42. Sonja Šćekić, 43. Željko Maganjić, 44. Mirela Sertić - Janković, 45, Vedrana Krstić - Ivanišević, 46. Tatjana Uvodić - Ives, 47. Predrag Orešković, 48. Davor Višnjić, 49. Saša Leković, 50. Gordana Suljić, 51. Silvana Menđušić, 52. Hrvoje Milivojević, 53. Srđan Jadrijević, 54. Anđa Ćosić, 55. Ante Čičak, 56. Margareta Zouhar, 57. Ratko Aleksa, 58. Maja Mišić, 59. Nikola Ćosić, 60. Branko Branšajd, 61. Fadil Ajkunić, 62. Stjepan Kos, 63. Gojko Čorluka, 64. Stojan Milovanović, 65. Milan Margetić, 66 llija Martinović, 67. Ivo Stjepanović, 68. llija Sedlić, 69. Antun Novak, 70. Mile Šuletić, 71. Josip Požega, 72. Siniša Pastrečki, 73. Josip Dasović, 74. Vjekoslav Panić, 75. Jozo Penava, 76. Zvonko Tot, 77. Stjepan Salopek, 78. Anton Borić, 79. Stevan Špoljar, 80. Mehmed Husić, 81. Osman Mulahalilović, 82. Snješko Selić, 83. Cvitko Glavaš, 84. Veljko Marković, 85. Miroslav Vidović, 86. Zoran Bataril, 87. Mićo Končar, 88. Igor Brolich, 89. Živko Perica, 90. Ivan Podnar, 91. Rasim Karić, 92. Vladimir Nebojan, 93. Lika Kulić, 94. llija Šimić, 95. Mato Škvorić, 96. Duško Vučenović, 97. Vinko Rajić, 98. Božo Garić, 99. Ivica Žilić, 100. Josip Djander, 101. Tihomir Perić, 102. Tonči Vranješ, 103. Marko Bilić, 104. Dragan Bajčetić, 105. Dragan Sučić, 106. Jozo Štrkalj, 107. Vinko Perić, 108,. Jerko Jović, 109. Rajko Šaravanja, 110. Slavko Zlatunić, 111. Ante Čilić, 112. Ante Topić, 113. Srećko Valent, 114. Drago Milić, 115. Vinko Miljak, 116. Niko Ladan, 117. Ante Brdar, 118. Ante Bagarić, 119. Ante Perković, 120. Joško Duvnjak, 121. Velimir Suban, 122. Boško Vukasović, 123. Branko Zovko, 124. Dražen Jung, 125, Milan Nenadić, 126. Dušan Bilobrk, 127. Ivan Burić, 128. Saša Vidović, 129. Mladen Zrno, 130. Jure Musić, 131. Petar Perković, 132. Jozo Sliško, 133. Marko Radoš, 134. Emir Jerlagić 135. August Vaskić, 136. Pero Ramljak, 137. ANTE VLAJIĆ, 138. Nikica Mihaljević, 139. Zvonko Drinovac, 140. Marinko Garić, 141. Draško Bajić, 142. Pero Vukadin, 143. Ivan Tolić, 144. Božidar Šoprek, 145. Branko Ledić, 146. Anto Mica, 147. Josip Kovač, 148. Zdravko Gesi, 149. Ante Jakešević 150. Josip Kaić, 151. Ivan Mareković, 152. Luka Markić, 153. Robert Lovrentijev, 154. Mirko Šakić, 155. Milivoj Šnajder, 156. Zlatko Dijandek, 157. Tihomir Maloseja, 158. Igor Sikirić, 159. Dragutin Kurevija, 160. Robert Zajec, 164. Herman Vukušić (mlađi), 165. Ranko Keser, 166. Berislav Štajcer, 167. Ivan Ivić.

Svi su se oni, već ujutro 22. prosinca, morali vratiti u Hrvatsku, a na žalost svojoj kući i svojoj obitelji živ se nije vratio plemeniti vozač kamiona Ante Vlaić. Ubili su ga kod Gornjeg Vakufa pripadnici bošnjačkih snaga.

Večernji list | HB.org